Nalazite se ovdje: Početna Šume Općenito Povijest šumarstva

POVIJEST ŠUMARSTVA

Prvi stručni udžbenik o gospodarenju šumama bio je Šumski red Marije Terezije (1769). Taj je dokument imao snagu zakona, a njime se prvi put vodi računa o potrajnosti gospodarenja, preporučuje vrijeme sječe, traži evidencija o sječama, daju praktične upute o sjetvi sjemena i sadnji žira, zabranjuju štetni zahvati (npr.brst i guljenje kore), uvodi taksa za žirenje i donose drugi propisi koji trebaju zaštititi i sačuvati šumu. Ovim dokumentom osnovane su tri šumarije: u Krasnom, Oštarijama i Petrovoj Gori - prve šumarije na našem području.
To je bio najznačajniji zakon o gospodarenju šumama do donošenja zakona o šumama u XIX stoljeću.

Naputkom iz 1839. precizira se organizacija šumarske službe. U četiri generalata postavljeni su direktori, a ispod njih u pukovnijama šumarnici, koji su bili odgovorni za pomlađivanje šuma i njihov prihod, ali nisu imali samostalnost u odlučivanju. U svojim radovima često su kritizirali uplitanje vojnih zapovjednika u šumarsku struku. Za izravan nadzor oni su imali ispod sebe lugare – konjanike i pješake. Lugar na konju je morao kontrolirati i čuvati 100.000 jutara šuma, a pješak 10.000 jutara.
Opadanjem moći Osmanlijskog Carstva, prestaje i potreba za Vojnom krajinom. Tako 1871. dolazi do odvajanja šuma za potrebe krajišnika od ostalog dijela šumskog posjeda koji ostaju državni, odnosno austrijski. Za državne šume u Vojnom zapovjedništvu u Zagrebu, osniva se Krajiška šumska uprava (kasnije postaje direkcija šuma ) sa šumarskim uredima u Vinkovcima i Otočcu.)

Godina 1871. značajna je za hrvatsko šumarstvo iz tri razloga.
• Početak razvojačenja Vojne krajine - Zakonom iz 1871. utvrđuju se ustanove za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što su stanovnici imali u državnim šumama u vrijeme Vojne krajine.
Sve mjesne općine na području jedne pukovnije čine zasebnu imovnu općinu, a osnovano ih je ukupno 12. Šume su podijeljene tako da su one koje su bile bliže selima dodijeljene krajišnicima za podmirenje njihovih potreba, dok su državi pripale sačuvanije, kompaktnije i od sela udaljenije šume.
Osim što su stanovnike bivše  Krajine opskrbljivale drvom i ostalim koristima koje šuma može dati, imovne općine su nastojale povećati površine pod šumom otkupljivanjem od vlastelinstva. Najveće površine šuma otkupila je Brodska imovna općina, koja je i bila najuspješnija. Imovne općine odigrale su na svojim područjima vrlo važnu ulogu u ukupnom gospodarskom, ali i kulturnom napretku. Gradile su škole, vatrogasne domove, bolnice, šumarske zgrade, ceste, željeznice, kanale i stanove. Može se reći kako su imovne općine ostavile neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti.
• U Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade prvi put postavljen šumarski stručnjak za šumarskog izvjestitelja.
• Dokument „Privremena naredba o upravi, gospodarenju i uživanju općinskih šumah u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji „

1885. – reorganizacija uprava državnih šuma – u Zagrebu se osniva Šumarsko ravnateljstvo, u Vinkovcima nadšumarski, a u Otočcu samostalni šumarski ured, koji je kasnije premješten u Sušak.
Sa općeg šumarsko-političkog gledišta značajna je i 1894. kada je za poslove šumarstva u Odjelu za unutarnje poslove, osnovan poseban odsjek s većim brojem šumarskih stručnjaka. Šumarski je nadzor (inspekcija) obavljan po austrijskom Zakonu o šumama iz 1852.g.
U građanskom dijelu Hrvatske, sva je zemlja do 1848. u posjedu zemaljskog gospodara ili plemstva, osim zemlje slobodnih gradova. Kmetovi i seljaci imali su prava ispaše, izrade ogrjeva i građe u vlastelinskim šumama. Urbarski sud odlučivao je u sporovima između pojedinih zemljišnih zajednica i vlastelina. Administrativne poslove za zemljišne zajednice obavljale su upravne općine, a stručne šumarske poslove, kotarski šumari ili ovlašteni šumarski stručnjaci. Većina zemljišnih zajednica bila je sklona dobrom gospodarenju, a veće, kao one u Vrbovskom i Ravnoj Gori, materijalno su pomagale razvoju svojih područja. Zemljišne zajednice ukinute su 1947. kada je njihov posjed proglašen općenarodnom imovinom.
Sličnu sudbinu doživjele su i imovne općine, koje su na svojim područjima djelovale do 1941. kada su zakonskom odredbom prestale postojati, a formalno su ukinute 1947. kada su nacionalizirane i proglašene općenarodnom imovinom. I drugi oblici vlasništva nad šumama, kao gradskih i seoskih općina, te šume crkvenih ustanova također su 1947. nacionalizirane.

Baranjske šume imale su sličnu povijest kao i slavonske šume dok su Baranjom vladali Osmanlije. Nakon što su protjerani, austrijski car Leopold I. Hasburgovac, daruje Baranju svom najuspješnijem vojskovođi, princu Eugenu Savojskom koji već 1699. osniva poljoprivredno dobro „Belje“ u čijem su sastavu se našle sve šume. Savojski uživa u tom svom posjedu do 1736., a budući da nije imao potomaka, posjed poslije njegove smrti prelazi u vlasništvo carske komore. 1874. posjed kupuje Marija Kristina, žena nadvojvode Albrehta, te se do Prvog svjetskog rata izmjenjuje nekoliko vlasnika. Po završetku rata  Baranja dolazi u posjed Kraljevine SHS, kada nastupa i najteže razdoblje za šume, jer se njihovom sječom i prodajom namiruju gubici na poljoprivredi imanja „Belje“. Poslije Drugog svjetskog rata osnivaju se šumarije Tikveš, Zmajevac, Bilje i Beli Manastir, a šume pripadaju LŠG „Jelen“ upravi u Beogradu.

Šume i šumska zemljišta u Dalmaciji od XV stoljeća do 1797. bile su u vlasništvu Dubrovačke Republike, te kao mletačka provincija, pa jedno kraće razdoblje do 1805. pod Austrijom, zatim do 1813. pod Napoleonom, kada opet prelazi pod vlast Austrije. Svi oni u šumama Dalmacije snabdijevali su se građom za građevine, posebno Venecija, te za izgradnju brodova. Već 1464. mletačka vlast osniva šumarsku službu i donosi propis „ Magistrat providure za drvo i šume.“ Osnivaju rezervat za hrastovinu, zabranjuju krčenje šuma, držanje koza i druge mjere. Međutim ni Mleci, a nakon njih ni Austrija nije posvetila mnogo brige šumama. Vladavina Francuza u tim krajevima donijela je i uvođenje strožih mjera za zaštitu šuma. Na primjer, u svrhu racionalnijeg korištenja ogrjevnog drveta propagirana je   gradnja seoskih krušnih peći. Obnavljaju devastirane šume, osnivaju „svete gajeve“ i donose obvezu svakog sela da ograđuju šumu radi zaštite od ispaše stoke. Zapisi govore kako je 1809. bilo 372 branjevine ukupne površine više od 19.000 hektara. U Ninu i Zemuniku podižu prve rasadnike za proizvodnju sadnica šumskog drveća. Povlačenjem Francuza sve podignuto počinje propadati.
Ponovnim dolaskom pod austrijsku vlast tek u drugoj polovici 19. stoljeća obnavljaju se degradirane sastojine i pošumljava goli krš, uređuju bujična područja i druge mjere. Do Prvog svjetskog rata pošumljeno je više od 5000 ha i uređeno pedesetak bujica. Pred Drugi svjetski rat u Dalmaciji je bilo popisano više od 361.118 hektara šuma.

Područje Istre najduže je bilo pod Mletačkom Republikom. Ali budući je Istra bila od posebne važnosti za Veneciju, zbog opskrbe drvnim materijalom, posebno za brodove, šumama su posvećivali znatnu pozornost. Vodila se briga o racionalnom iskorišćivanju i uzgoju mlade šume. 1532. osnivane su šumarske inspekcije, 1584. sastavljen je prvi katastar šuma -  jedan od prvih u tadašnjoj Europi i svijetu.
Kasnije 1766. donosen je novi Morosinijev katastar, a za zaštitu i unapređenje šuma izdaju se posebni propisi, od kojih je najznačajniji „ Naređenje preuzvišenog kolegija varh dubravah dneva 16. prosinca 1777.g. za stražu, nauku i težanje dubravah daržave od Istrije“. U njemu se spominje i sadnja žira najbolje vrste u šumama u kojima nema hrasta. I u Istri za vrijeme vladavine Francuza od 1805. do 1813. štite se i njeguju šume. Nakon pripajanja Istre Austrijskom carstvu državna briga za šume i šumski fond opada. Dolazi do prekomjernih i nerazboritih sječa te nastajanja bujičnih područja.

Promjene nastaju tek u drugoj polovici 19. stoljeća kada je u Zadru osnovano Carsko namjesništvo za šumske poslove. Istra je bila u sklopu carskog namjesništva u Trstu, ali je zadarski šumarski nadzornik bio zadužen i za Istru. 1866. Istarska skupština donosi Zakon o pošumljavanju te je do 1913.  pošumljeno više od 4000 ha,  a daljnje pošumljavanje prekinuo je Prvi svjetski rat. U razdoblju između dva svjetska rata bilo je pošumljeno tek oko 2000 ha, a uređeni su i tokovi rijeka Mirne i Raše.
Nakon Drugog svjetskog rata, Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji (1945), te Zakonom o proglašenju šuma imovnih općina i zemljišnih zajednica općenarodnom imovinom (1947) dolazi do objedinjavanja cjelokupnog šumskog fonda, te prvi puta u katastar državnih šuma ulazi 1 milijun 482.597 ha šuma. Ali ubrzo za hrvatsko šumarstvo dolaze crni dani.


Zemlja je bila razrušena ratom, pa za obnovu tadašnje FNRJ i zadovoljenje potreba preostale drvne industrije dolazi do pojačanih sječa šuma. Posebno se to odnosilo na sjeverni dio Hrvatske, gdje su postojali uvjeti za pojačanu sječu i izvoz sirovine iz šume. Novi udarac hrvatskim šumama zadaje blokada države, kada se u inozemstvo može plasirati jedino slavonska hrastovina. U razdoblju od 1946 do 1951. godišnje se prosječno sjeklo 6,2 milijuna metara kubnih, a samo 1948. posječeno je čak 7 milijuna 235.000 kubika. Od 1952 do 1956. sjeklo se prosječno godišnje 4,2 milijuna, a od 1957 do 1961. nešto više od 3,6 milijuna kubika. 
Od 1962. do 1965. sječa se ponovno povećava na 4,2 milijuna kubika, a ovo razdoblje karakterizira intenzivno pošumljavanje sa brzorastućim vrstama, prije svega euroameričkim topolama.

 

Nalazite se ovdje: Početna Šume Općenito Povijest šumarstva